Napokon sam naučila biti sama!

Naučila sam biti sama

Nakon dugo vremena, vratila sam se pisanju.

Prošlo je dosta vremena od mog posljednjeg teksta, točnije 5 mjeseci! Iskreno, nisam imala inspiraciju za pisanje pa se nisam ni tjerala nešto tipkati. Volim pisati dok mi za to dođe osjećaj i emocija, a ne jer mi tako piše u rasporedu.

Davno sam čitala tekst kolegice Ane Kolar s bloga Blogledalo u kojem je pisala kako ne čeka nikoga da bi posjetila neku izložbu, popila kavu ili prošetala. Zna biti sama sa sobom. Uvijek sam se divila takvim osobama.

Vrlo sam emotivna (čak i previše), brzo se vežem za osobu (prijateljice ili partnera) i jako sam društvena osoba. Prije mi je bilo nezamislivo otići sama na kavu, a kamo li u šetnju. Pitala sam se kako ljudi to rade. Osjećala sam se da ne znam što bi sama sa sobom, da ću se izgubiti u svemu tome…

Možda nekima kojima je to normalno, sjesti na kavu sam, smiješno ovo o čemu pišem i nikada nisu proživjeli, ali meni je zaista izgledalo da nikada neću doći do te razine. Na faksu sam u društvu imala curu koja je prošla 25tu i kada sam se mučila oko problema s dečkom, rekla mi je:

“Pa odi malo sama prošetaj, sjedni na kavu, sjedni uz more. Budi sama sa sobom. Nemoj stalno ovisiti o njemu! Vjeruj mi, i meni je to bilo nezamislivo. Ali kada sam prošla 25tu, kao da se nešto prelomilo u meni. Uspjela sam i to je zaista najbolji osjećaj!” Tada sam joj odgovorila “Blago ti se, ja to nikada neću moći!”

Napokon sam naučila biti sama

Ali, sve se promijenilo od kada sam došla u Zagreb. U Puli sam živjela 4 godine i nikada nisam bila sama. Prvo s cimericama, pa s dečkom. Doselila sam se u Zagreb pred godinu i pol. I tu sam živjela s cimericama. Prije 3 mjeseca dobila sam priliku da idem živjet sama. Isprve sam se strašno prepala. Kako će to izgledati, čudno je to dok dođeš doma i nemaš s nikim sjesti i popričati, popiti kavu. Ali ja sam sve to okrenula na pozitivu.

Uredila sam si stan po želji. Gazdarica mi je dala ‘otvorene ruke’ tako da sam imala svu slobodu uređivanja – od farbanja do novog namještaja. Prvih tjedan dana mi je bilo jako čudno. Još nisam imala TV, kompjuter mi je bio na popravku, a laptop mi je skroz krepao. Mislila sam da ću poludjeti!

Tada sam odlučila krenuti pomalo. Obukla sam se, uzela psa i krenuli smo u istraživanje kvarta. Zatim do Bundeka i duge šetnje po nasipu. Osjećala sam se neobično dobro sama, bez ikoga. U stanu imam svu slobodu – mogu pospremati i čistiti kad ja hoću, mogu prespavati dan ako hoću, a mogu i biti na kompjuteru koliko hoću.

Zatim sam napravila novi korak. Bila su neka događanja u gradu i jako sam htjela ići. Koga god sam zvala od kolegice, nitko nije mogao. ‘Ne mogu, radim’, ‘Nemam para’, ‘Ne da mi se’, samo su neki od izgovora. Tada mi je opet u glavu doletio tekst Ane i rekla sam si “Pa koji ti je vrag?! Nisi invalid da ne možeš sama! Zar ćeš uvijek nekog čekati da bi nešto proživjela i iskusila!” Sredila sam se i otišla. Ispočetka mi je bilo čudno, svi su s nekim, a ja sama bauljam po gradu. Ali tada sam prvi put bila sama sa sobom, sama sa svojim mislima i ispunjavala sam si želje.

Danas kad si vratim film, ponosna sam na sebe što sam prošla i tu fazu u životu. Neki ne savladaju tu prepreku nikada. Sada si s guštom odem na kavu i guštam na suncu, odem u shopping i provedem koliko god vremena želim, bez da me itko požuruje. Kuham, eksprerimentiram i provodim vrijeme baš onako kako ja želim. Ako mi je do druženja, uvijek imam koga pozvat na kavu ili pivu.

Kako kaže Ana, biti sam je teško postići ali je lijepo osjetiti!

Sharing is caring! :)

Komentiraj

komentari

Odgovori