Otišla sam od ‘oca’ zlostavljača!

otišla sam od oca zlostavljaca

Čak i kada misliš da je nemoguće, moguće je!

Nije imao povoda za šamar ili šaketanje. Po meni. Po njemu, samo malo mu je trebalo. Bila to srijeda, petak ili ponedjeljak njemu nije predstavljalo ništa – uvijek je bilo pravo vrijeme za cuganje. Cijelog srednjoškolskog doba sjećam se kao da je bilo jučer. Ne sjećam se zašto sam uvijek dobila po sebi, ali se sjećam svakog udarca i pamtit ću ga cijeli život.

Jedan od gorih dana…

Bila je subota. Bila je fešta u našem mjestu, moja ekipa iz razreda me čeka. Ja doma, spremam se, on me treba vozit do fešte. Nacugan pošteno, sjedi u blagavaoni za stolom i čeka. Osjećala sam napetost u zraku, znala sam da ću opet dobit jednu preko cijelog lica, ali sam se trudila da mu nedam povoda.

Spremam se u sobi, a iz dnevne čujem standardno kvocanje njemu nad glavom od strane maćehe (neću ju nazvat ‘pomajkom’ jer ona ne zaslužuje riječ majka): ‘I, do kad ju misliš pustit? Ona si je umislila da može biti do 1-2… Jesi ti normalan? Da li je to zaslužila?’

I tako u nedogled, dok ne raspizdi pijanog čovjeka kojem treba malo… Uvijek je to radila. Dobro je znala da ga se ne smije provocirati dok je pijan, ali ona je toliko guštala u tome… I tako bi uvijek ja na kraju nadrapala.

Dolazim u dnevnu i kažem spremna sam, možemo ići. On me upita ‘Do kad misliš biti?’ Nastao je muk, a ja sam znala da je svaki odgovor pogrešan. ‘Pa mislila sam do 1h. Svi iz razreda smo do tada.’ Nisam ni izgovorila već sam dobila pljusku da sam pala na pod.

I nije stao. Sve dok maćeha nije rekla: ‘Stani! Nemoj da to gleda moja kćer od 3 godine!’ (imaju dijete zajedno) Znači, izazvala je, dobila je što je htjela, i nije joj bilo bitno što me mlati nego što to gleda njena kćer. Odveo me takvu na feštu, tresla sam se, bio je to jedan od lošijih dana…

otišla sam od oca zlostavljaca

Pokušala sam ga zaustaviti, ali nije slušao…

Ima tu još brdo sličnih situacija… I nije da ga nisam pokušala zaustavit da prestane pit, molila sam ga, plakala, objašnjavala da tako neće dobit novce i da se niti jedan problem neće riješit ako se napije… Ali nije slušao. Rekla sam mu da će izgubit svoju djecu (troje nas je, ja sam najmlađa, ako ne računamo polusestru), rekao je da može on biti i sam što se njega tiče.

Napokon sam navršila 18 godina. Za mene je to bila velika stvar. Ne zato jer sam si važna i mogu što želim, nego zato jer znam da zakonski mogu skupit stvari i otići iz tog pakla… Sjećam se tog dana kao da je bio jučer. Bio je petak, došla sam iz popodnevne smjene iz škole, cijepljena i ruka me bolila da ju nisam mogla maknut. Sjedim u blagavaoni u jakni, sve stvari spremljene u sobi i čekam poziv sestre da je došla po mene.

Maćeha me pita naprasno kao i uvijek: ‘Šta sjediš u jakni? Presvuće se kad se dođe doma!’ Rekla sam:’Idem kod mame, čekam sestru da dođe po mene.’ On dobacuje s kauča mamurnim glasom jer je protekli čitav tjedan bio trijezan svega dva dana: ‘ Kad se vraćaš?’ Ja odgovaram sretno: ‘Nikad. Više se ne vraćam!‘ U tom trenutku stiže poziv od sestre, odlazim… On mi je dobacio nešto u stilu da li ja znam da zakonski pripadam njemu i da ja nemam pravo nigdje. Na to sam ga samo upitala koliko imam godina, nije znao odgovorit. Izašla sam, jedva s bolnom rukom natrpala torbe na ruku. Nije me pozdravio. Gospodična je potrčala zamnom sa suzicom u oku i pitala zar stvarno idem. Iskreno, nisam mogla vjerovat da je u stanju pretvarat se do te mjere! Na odlasku mi je rekla da joj se javim ako što budem trebala. Naravno da neću, mislim si..

Napokon sam ga se riješila zauvijek!

Otišla sam kod mame, on je skupio hrabrosti tek nakon 2 mjeseca pojavit se na maminim vratima da mi kaže da je prihvatio moju odluku. Ali znala sam da nije. Kratko vrijeme smo bili u kontaktu i viđali se. Ali maltretiranje nije prestajalo ni dok sam se odselila.

Često kad se napio bi okrenuo moj broj, u 3 popodne ili 3 ujutro. Nebitno. Njegov monolog bi trajao satima. Od vrijeđanja do izjavljivanja ljubavi. Nije ni on sam znao što baljezga. Svemu tome sam stala na kraj krajem prve godine faksa. Zaprijetio mi je ako se ne vratim u Rijeku (studirala sam u Puli) da će mi prestat slat novce. Nisam ga poslušala jer sam znala da od života neću imat ništa. Odlučila sam ostati i nisam očekivala da će mi to napraviti. Održao je svoju riječ, ostavio me bez lipe u drugom gradu…

Danas, kada me netko pita kako si preživjela 3 godine na faksu u drugom gradu bez financijske pomoći roditelja, ne znam odgovor. Radila sam 2 posla u sezoni, posuđivala, vraćala… Isčupala sam se. Ali znate što? Nisam ga vidjela ni čula pune tri godine! I osjećam se najbolje na svijetu. Nema straha, nema plakanja, nema kontrole, nema prijetnji, nema uvreda… Sve je to ostalo tamo, s njim. Nikad mi se nije ispričao, njegov ego je jači. Ali godine polako čine svoje. Stigne mi poruka za Božić, ali odgovora na nju nema…

otišla sam od oca zlostavljača

Tko jedom udari, opet će…

Ovim predugim postom sam samo htjela reći da je moguće pobjeći od zlostavljača. Bio to roditelj, dečko, muž… Samo treba skupit ona muda koja sam ja skupila s 18 godina i otići. Tko te jednom udari, opet će i uvijek će pronalazit za to razlog kojeg nema. Problemi se ne rješavaju šamarom. Ti nisi kriva što nisi oprala suđe ili što je vani kiša. Za takve osobe je i to razlog da dignu ruku. Možda čudno zvuči, ali sretna sam jer sam imala teško djetinjstvo samo zato jer sam naučila i više nego što sm mislila da hoću.

Sada sam sretna, radim posao koji volim, imam psa kojeg sam cijeli život htjela i što je najvažnije – zdrava sam i slobodna. Isto to možeš i ti!

Hvala na čitanju 🙂

Sharing is caring! :)

Komentiraj

komentari

Odgovori