Sretna sam jer sam imala teško djetinjstvo

tesko djetinjstvo

Imala sam prilično teško djetinjstvo, ali ono me naučilo puno toga!

Naslov možda zvuči smiješno ili sarkastično ali ustvari nije. Zaista mi je drago da nisam imala savršeno djetinjstvo. Drago mi je da nisam imala sve što sam poželjela. Nije mi drago što sam većinu vremena bila tužna, ali – Sve se događa s razlogom. Valjda. Izdvojit ću nekoliko odgovora zašto sam sretna.

  1. Vesele me male stvari.

    Ovo mi je možda i najdraže. Ne patim za skupom odjećom, obućom, nakitom, šminkom… Nisam tužna jer to nemam, nego sam sretna zbog onog što imam. Tako se veselim cvijetu kojeg dobijem, novoj majci koju si priuštim nakon plaće, sladoledom kojeg si kupim nakon posla. Stvarno sam sretna s tim što imam. Mislim da, da sam imala sve što si poželim, pa kad sam odrasla da je sve to odjednom nestalo, da se ne bi znala nositi s tim. Ovako me nova torba od 50 kn na sniženju čini sretnijom od ičega. 😀

  2. Snalažljiva sam!

    Itekako. Živim sada u trećem gradu već i znam pol grada i kako gdje doći. Da me se pusti ne znam gdje, ja znam kako se vratiti. Nisam samo u prostoru snalažljiva, već i u nekim životnim situacijama. U poslu posebno. Budem ful sretna kad uspijem nešto sama stvoriti ili popraviti bez ičije pomoći. Teško djetinjstvo me ‘prisililo’ da steknem tu vještinu.

  3. Puna sam ljubavi!

    S obzirom da u djetinjstvu nije bilo toga previše zbog obiteljskih problema, mislim da je to ostalo zakopano duboko u meni. Zato kada volim, volim na najjače. Bile to prijateljice ili dečka. Čudno rečeno, ali volim ljubav. Davati ju i primati. Koliko je to dobro, toliko je i loše. Jer ne mogu to kontrolirati pa se često razočaram. Dam sve od sebe a za uzvrat ne dobijem ništa. I to me slomi u tisuću komada. Zato ponekad poželim da sam bar više ‘hladna’.

  4. Sve sam učinila sama, bez ičije pomoći.

    To sam se uvijek trudila. Da mi nitko ništa ne sređuje i da nema ‘preko veze’. Sve je krenulo od upisa u srednju. Dobro se sjećam kad mi je teta ponudila da mi ‘sredi’ direktan upis u srednju a još nisam ni otišla na upise! Tad sam već krenula razmišljat, šta je s vama, pa mogu ja sama! Sama sam išla (bez držanja za ruku roditelja) na upis, vadila rodni list i domovnicu, ušla u školu, predala papire, upala i upisala se. Šta će mi itko! Isto tako sam cijelu srednju (Ekonomska škola, Upravni referent) prošla s 4, bez roditeljskih sastanaka i informacija (starom se nije dalo na to a nije ni bilo potrebno). Tako je došao i faks. Upala u Puli, odselila, stari me na pola školovanja ostavio bez lipe u drugom gradu. Snašla sam se. Studentski poslovi, posuđivanje love, gladovanje… svega je bilo. Prošlo je i to. Dobila posao u Zagrebu na temelju onoga što sam opet sama naučila. Spakirala stvari i otišla. Sada radim posao koji volim i živim u gradu gdje sam oduvijek htjela. To je snaga volje, ništa drugo.

  5. Znam kuhat, spremat, čistit.

    Možda zvuči smješno, ali iznenadili biste se kada biste znali koliko cura u mojim godinama ne zna jaja speći a kamo li počistit. Znam si skuhat dosta jela od jaja pa do rižota, gulaša, juha, maneštri itd. Znam i kolače peći. Što ne znam,  za sve je tu internet. Mnogi koji žive sa starcima, i koji imaju sve skuhano, speglano i oprano osjećaju potrebu da im to znanje još ne treba. Puno puta sam čula “pa šta ću stavljat prat mašinu kad to mama radi, kada budem živjela sama onda ću naučiti”. I takve osobe mi nikad nisu i neće biti jasne. Kako su toliko lijeni za nešto naučiti? Ok, njihov problem. Ja to sve znam i mogu se udat. Ali ne želim. 😀

P.s. Koliko god sam imala teško djetinjstvo, u životu sam srela mnoge divne ljude koji su mi puno pomogli i zato im hvala. Hvala bivšem dečku koji je uvijek bio uz mene, hvala prijateljicama u Rijeci i Puli (znaju tko su <3) koji su bili uz mene bez obzira na sve. Svi oni su mi davali snagu da ostanem zdravog razuma, jaka i spremna za novi dan!

Pridruži se grupi aktivnih blogera 🙂

Sharing is caring! :)

Komentiraj

komentari

Odgovori